|
Anthony Quinn je, tamo negde sredinom 18. veka, zamlata u bekstvu od vlasti, kome lokalni sveštenik pomaže da ovaj
izbegne apsanu, no za kaznu sveštenik biva upućen (čitaj: proteran) u meksičku bestragiju, San Sebastian, maleni zaseok
bez ikakve kontrole, napušten usled učestalih napada Indijanaca. Quinn bi najradije jurio droplje i pijančio, no zbog
svoje dobrodušnosti odlučuje da prati sveštenika i pomogne mu u njegovoj misiji. Avaj sveštenik gotovo odmah biva ubijen,
siroma Quinn pogrešno doživljen kao novi sveštenik, koji što iz inata, što jer i nema gde a bome i iz konačne svrhe
i činjenice da i on takav biva potreban lokalnom življu, ostaje u San Sebastianu, iako ga tu tek čekaju bitke i razočarenja.
U svojoj kombinaciji lepote naivnosti klasičnog vesterna, zajedno sa novim junacima iz 1960ih, odmetnika, nevernika, cinika,
Guns for San Sebastian meni ostaje zabavan, sa interesantnim junakom, odličnim Quinnom, Charles Bronsonom kao negativcem,
lepih predela i ambijenta siromašnog sela vukoyebine, nešto ipak drugačiji od tipične kaubojštine koja je ionako u to doba
dobijala sasvim novo ruho, eto u zanimljivoj francusko/italijansko/meksičko američkoj koprodukciji, sa sve sjajnim tonovima
Ennio Morricone-a. Inače volim one brutalnije, prljavije, ciničnije westerne te epohe ali mi je upravo ta graničnost ovog filma,
ni klasična, ni revizionistička, prosto svoja priča o nalaženju svrhe, sebe, mesta u zajednici i borbe za nju,
oružje onima ugnjetavanim, najviše i prijala, pored zbilja odličnog Anthony Quinna.
|