|
Film se otvara sa mladom devojkom koja sa slušalicama na ušesima odsutno ulazi u metro, potom u voz i tek na pola puta uviđa da je sedmoro ljudi u vagonu mrtvo...policija pod uzbunom dolazi na lice mesta, sutradan pronalaze još jedan leš u blizini metroa, te je očito reč o kakvom manijakalnom ubici za kojim počinje panična istraga. U isto vreme, naš junak je zapravo običan pozornik, mladi pub sa tinitusom (zvonjavom u ušima), koji na jedvite jade od svog šefa (bez razumevanja za njegove tegobe) dobija premeštaj
iz službe u drugi reon, u naizgled dosadnu noćnu smenu dežurstva u prikolici koja je postavljena u blizini pronađenog leša, dakle da bi se eto reda radi ostavilo policijsko prisustvo u kraju, gde ovaj, siroma, deli besplatne kondome raji i keks lokalnom mentalno zaostalom mladiću, tobože daleko od odgovornog ranijeg dežurstva. Avaj, ništa ne ide kako bi trebalo...
Po sredi je dakle drama sa obrisima trilera, meni zanimljiva, prirodna i iskrena u nešto drugačijem uvidu u policijski posao, lišen herojstva, sa tako običnim, ljudskim likom (podsetio me je na Stalloneov lik iz filma Copland iako je ovo skromniji film), sa vrlo dobrim Brendan Cowellom kao glavnim glumcem, uz sjajnu fotografiju, fini, suptilni, spori ritam građenja priče (pohvala režiseru) u sveukupno vrlo dobrom ambijentu zapravo krajnje realističnog filmica. Australijska filmska akademija (sa čijim odlukama sam se svako malo svađao u danima kada sam pohodio australijske filmove) je ovaj film stavila po strani, sasuvši te godine nagrade filmu Romulus, My Father, kritika je to delom ispravila slavivši upravo Noise, dok je najveću počast ipak dobio tek od (domace) publike koja ga je volela...sa pravom,ako mene pitate.
|