|
Pre filma Cidade de Deus koji nas je zapanjio i oduševio svojom sirovošću i jakim mirisom brazilskih siromašnih četvrti, u filmske anale ušao je Hector Babenco svojim filmom Pixote...i poprilično uzdrmao svetsku filmsku scenu, te, sada ne tako bliske 1981. godine...i oči sveta su za trenutak prestale da vide Brazil isključivo kao šareno i vedro mesto sa poznatim plažama, lepim devojkama, dobrim fudbalom i veselim karnevalom...
U Brazilu se tih godina po ulicama vrzmalo 3 miliona dece beskućnika...najvećim delom ogrezlih u kriminal, prostituciju, životu u bandama...Pixote govori o njima i iznad svega
je kritika tadašnjeg brazilskog sistema koji nije mogao ni na jedan način da zaustavi konstantni porast broja dece na ulicama kao ni da ih zbrine ili da zaustavi stopu maloletničke delikvencije. U Brazilu važi (kao i u većini zemalja) zakon da se deca ne mogu suditi kao odrasli
pa se ona ne libe ni u izvršavanju najgrubljih krivičnih dela, ubistvima, dilovanjem droge etc...po privođenju su zatvarana u popravne domove koji zbog nedostatka uslova i prevelikog broja delikvenata često nisu mogli da ih zadrže duže od nekoliko meseci...bez obzira na težinu počinjenog krivičnog dela...
Centralni lik priče je Pixote (mi bi rekli Pišot) jedanaestogodišnji dečak koji je pokupljen sa ulica Sao Paola i odveden u popravni dom koji vodi tiranin Sapato. Prve noći biva svedok brutalnog silovanja dečaka i polako počinje da se uklapa u košmarni svet popravnog doma u kojem mala deca puše travu, planiraju pljačke i razbojništva po izlasku, bivaju mučena, dok im policija dodatno namešta ubistva koja
nisu počinila...film dalje postaje sve mračniji i ja se ne bih sada upuštao u bliži osvrt na sam zaplet, neko bi mogao da odustane od gledanja ovog odličnog filma zbog mučne tematike...ali problem je upravo u okretanju glave i zatvaranju očiju na strahote uličnog zivota...so, možemo dati šansu toj deci makar kao svedoci njihovog stradanja na filmskoj traci...ne boli mnogo...ne kao njih.
|