Film počne interesantno.

Depresivan pisac parazitira koliko može, izbjegava obaveze i skriva se od ljudi, a biološki oko mu je palo na zgodnu vlasnicu kafića koja mu se čini kao još jedini razlog postojanja.

Stalno ima noćne more i igrom slučaja otkrije da iz tih svojih snova može materijalizirati stvari koje tamo zgrabi.

Pa će grabiti, prodavati i odjednom imati para na bacanje.

I sve to izgleda fino i poprilično zabavno, ali film se nekon dobrog početka krene granati u više manje besmislene pravce koji vode ničemu, problem je što je gledatelju očito da vode ničemu.

Međutim kako film nije dosadan i ne uzgleda loše, gledatelj neće odmah ugasiti jer uvijek postoji mogućnost da se dogodi nešto kvalitetno.

Na žalost dogodi se jedno veliko ništa.

Lik hoće djelomično dobiti samopouzdanje, ali ne zbog fantasy elemenata nego čiste ljudske dobrote i malo stare dobre sreće, od romantike neće biti ništa, a film će dobiti dvosmislen kraj koji mu uopće nije bio potreban.

Odnosno da skratim sve to skupa, jednako kao grozni Mysterious Family, film je čista kineska propaganda koja sugerira da je rješenje (nekog) problema nekakva besmislica.

Promašaj koji treba preskočiti.