Najprije da razbijem imdb-ovu ideju da je ovo rimejk istoimenog filma iz 80-tih. Nije. Osim nekih imena i namjernih fotografija iz njega u postcreditu, nema s njim nikakve veze.

Kad vidite na filmu iz indonezije potpis Joko Anwar, već znate da bi to moglo biti nešto ekstra (Dead Time Kala) ili neka precijenjena ljiga (A Copy of my Mind), ali uvijek se optimistično nadate da je ono prvo.

I zbilja, film gradi jezu malo po malo, bez žurbe.

U sirotište se vraćaju njegovi negdašnji štićenici, sada sa svojim obiteljima da se oproste od umirućeg direktora koji ih je odgojio, ali počinju se događati čudne stvari.

Pa će tu biti opsjedanja, plazulja raznih vrsta (crvi, stonoge, gusjenice), halucinacija i ostalih sastojaka kakve horori trebaju. Nema jumpscareova!

Pomislit ćete za više od polovice filma, ma gje su samo skrivali ovaj biser, jedva čekajući šlag u finalu.

I onda, u zadnjih pola sata, film se totalno raspadne.

Znao sam već pisati, muzeš mlijeko i taman na kraju krava se ritne i prolije sić.

Pa bogamu. Ne znam je li Anwarov scenarij kriv, ali prstom moram pokazati na režisera.

Jer taj u svom prijašnjem opusu nakon kolaboracije u nekoliko projekata sa japancima, ima bezveznu adaptaciju videoigre DreadOut koju nije imao ko spasiti i Headshot koji je od negledljivosti spasio Iko Uwais.

Potencijal nije iskorišten kako treba i ukupan rezultat je samo još jedan prosječan horor. Šteta.

Samo za ljubitelje horora.

Dodatno moram napomenuti s obzirom da je u pitanju Shudder ekskluziva, a oni su strogo američki strimer, zalijepljene mikroskopske titlove ne možete izbjeći ni tamo (preko VPN), a ni na drugi način.

Pa ako vam smeta kad ne možete povećati/podebljati/isključiti titlove, preskočite.