O glumcu: Zbyszek je čudo

Nije lako objasniti taj naš kontakt. Zbigniew Cybulski (poznat i kao Zbyszek Cybulski) u Pepelu i dijamantima stupio je na scenu u svojoj odjeći i s naočalama. Otišao je on u garderobu da se presvuče, ali izašao je u odjeći u kojoj je i došao. Glumci obično igraju uloge, a on je uvijek davao sebe cijeloga. On nije glumac koji se uljučuje u film, koji igra u filmu, on je naprosto ličnost koja vodi film. Imao sam dojam da ja moram raditi film onako kao što on radi, da ga samo snimim kad vidim što on radi, što iskazuje njegova individualnost. On je posjedovao stanovitu magiju, bio je osoba koja sigurno prelazi rampu. Kad snimatelj snima film obično fokusira na oči. To je teško objasniti mladim režiserima. Nije uvijek važna kompozicija kadra. Ona može postojati, ali mnogo je raznih detalja koji su također vrlo važni. Gledatelj vidi oči glumca i to se ne može promijeniti. Tajna je u glumcu. A to je ono što Cybulski nije imao samo u filmu. Imao sam priliku s njim raditi i dvije kazališne predstave. Bilo je to u Šeširu punom kiše (Kapelusz pelen deszczu /A hatful of Rain Michaela Vincenta Gazzoa Wajdin teatarski debi 1959. u Dramskom teatru u Gdanjsku). Cybulski je studirao u Krakowu, a tu smo i pripremali predstavu. Bilo mu je važno da to odigra sjajno. Započeo je briljantno, ali nakon pet minuta prekinuo je, došao na rampu i rekao: Ispričavam se, moram početi ispočetka. To nitko u kazalištu ne radi. To je bilo upravo nevjerojatno. Ali to je njegov stav: uradiš li nešto falš – novi start!

Važnost Cybulskog leži u činjenici da je on mladim generacijama „preveo“, objasnio rat, tragediju generacije koja je to preživjela, pokazavši ga u kategorijama i osjećajnostima bliskima mladoj generaciji i time je postigao da tragediju svoje braće i očeva osjete vrlo emocionalno. On je stremio idealima, vrijednostima. Tražio je vrijednosti u životu i odbacivao nametnuta rješenja, tražio ih je na upravo egzistencijalistički način.

Htio sam da Pepeo i dijamanti bude perfektan film, da bude tu nešto od freske, od monumenta, nešto čvrsto. Ali nisam to postigao. Bile su to godine kada sam se teško snalazio između teatra i filma. Pokušavao sam raditi nešto drugo. Studirao sam slikarstvo na Akademiji u Krakowu, ali se nisam mogao ni tome vratiti. Ne mogu raditi sam u kući, ne mogu ja sjediti i slikati. To je strašno. Treba za to imati čvrst karakter. A s ljudima je lako. Potpišem ugovor i moram raditi film. Imam obavezu.

Izvor teksta (art-kino.org; Andrzej Wajda u emisiji „3 2 1… kreni“
TV Zagreb, prosinac 1978. izvadak iz knjige Nenada Pate)

Andrzej Wajda (Suwalki, 6. ožujka 1926.)

Poljski redatelj i scenarist. Isprva je studirao na likovnoj akademiji u Krakowu, a zatim diplomirao filmsku režiju u Lódźu (1953). Nakon što je asistirao Aleksanderu Fordu na filmu Petorica iz ulice Barske, iste godine (1954) snima cjelovečernji prvijenac Pokoljenje (Pokolenie), koji s filmovima Kanal (Kanal, 1956) i Pepeo i dijamanti (Popiól i diament, 1958) čini trilogiju. Slijede filmovi Pepeo (Popioły, 1965), Nevini čarobnjaci (Niewinni czarodzieje, 1960), Sibirska ledi Magbet (1962, SFRJ), Sve je na prodaju (Wszystko na sprzedaź, 1968), Lov na mušice (Polowanie na muchy, 1969), Pejzaž poslije bitke (Krajobraz po bitwie, 1970). U kazalištu je bio jednako uspješan te su neki njegovi filmovi ekranizacije njegovih predstava: Svadba (Wesele, 1973), Gospođice iz Wilka (Panny z Wilka, 1979) i Obećana zemlja (Ziemnia obiecana, 1975). Njegovi ostali važniji filmovi su Čovjek od mramora (Czlowiek z marmura, 1976), Bez narkoze (Bez znieczulenia, 1978), Čovjek od željeza (Czlowiek z źelaza, 1981), Danton (1983, u Francuskoj dobio Cezara za režiju), Kronika ljubavnih događaja (Kronika wypadków milosnych, 1986), Bjesovi (Les Possédés, 1988, u Francuskoj), Nastasja (1994), Pan Tadeusz (1999), Zemsta (2002) i trenutno posljednji, ratni Katyn (2007). Mnogi njegovi filmovi nagrađivani su na vodećim svjetskim festivalima, a 2000. je nagrađen Oscarom za životno djelo.