Filmovi koji u svrhu brze zarade obrađujusenzacionalne teme vezane uz šok, seks i nasilje, s malo ili nimaloumjetničkog angažmana – tako bi otprilike glasila definicija eksploatacijskog filma.Oni nastaju kao reakcija na određeni društveni trend (npr. droga, buntmladih) ili se pak šlepaju na uspjehu nekih drugih filmova,pokušavajući unovčiti na njihovoj slavi (npr. zombie-filmovi). Djelimauglavnom nedostaje koherentna priča, karakterizacija likova, a nasilje,seks i šokantni sadržaji često traju i duže nego to zahtijevadramaturgija djela.

Uzevši u obzir sve navedeno, većina bi na njihov spomen samo površnoodmahnula rukom, svela ih na natuknicu u leksikonima i enciklopedijama,kao uspomenu na kuriozitet u povijesti filma. Opravdano? Pa, ne baš.Zapravo uopće. Iako definicija eksploatacijskog filma ne govori ništaneistinito, ona ipak pojednostavljuje jedan fenomen koji puno govori ovremenu u kojem je nastao, a koji se sastoji od mnoštva elemenata, biloda je riječ o mjestima na kojima se prikazivao (`grindhouse` kina,drive-in kina), strukturi publike, cenzorskim intervencijama i reakcijijavnosti. Činjenica da su filmovi najeksplicitnijega sadržaja imalipriliku igrati na velikome platnu, puno govori i o današnjem društvukoje se s ružnom stranom svoje prirode radije suočava u samoći svogadoma nego kolektivno, u kinu.

Skeptici bi i na navedene argumente mogli prigovoriti da se sve gorenavedeno više tiče socioloških aspekata eksploatacijskih filmova, a dase njihova kvaliteta uopće ne uzima u obzir. No, takvi skepticiisključuju činjenicu da svaki oblik filma, bilo da je riječ o žestokomartu ili najsrednjostrujaškijem Hollywoodu, uvijek iznjedri po nekolikoautora koji konstituiraju pravila nekoga žanra ili se pak poigravaju snjegovim konvencijama. Redatelji poput Jesusa Franka ili Lucija Fulcija stvorili su vrlo sugestivne prizore operirajući unutar minimalnog budžeta, Ruggero Deodato unio je inovacije na razini oblikovanja priče, a Doris Wishman su zbog modernističke montaže i kadriranja mnogi prozivali `Godardom seksploatacijskog filma`.

Prije nego se bacimo na konkretne primjere, riječ-dvije o povijestižanra. Vjeruje se da su prvi eksploatacijski filmovi nastali 30ih i 40ih godina prošloga stoljeća, a uglavnom su govorili o drogi i seksu,tj. aktualnim temama koje su provocirale ćudoredno građanstvo. Posebnosu popularni bili filmovi o seksualnoj edukaciji (tzv. `mental hygiene`filmovi) koji su se ponekad prikazivali u putujućim kinima, od grada dograda. U filmovima je doktor u bijeloj kuti objašnjavao problemeodrastanja, puberteta i spolnosti, a zbog svog naivnog obraćanjaneupućenoj publici, danas posjeduju auru campa.

Zanimljivoje i to da su se nakon projekcija u foajeima kina prodavale edukativnebrošurice i sličan `promotivni materijal`, a takvu će taktiku 30akgodina kasnije primijeniti i američki studiji u popularizacijiblockbustera.

Ovakvi su se filmovi prikazivali i u tzv. `grindhouse`kinima, a pojam `grindhouse` može se dvostruko objasniti. `Grind` jepojam iz plesa, a označava `stiskavce`, tj. plesove u kojima supartneri vrlo blizu jedno drugome. Kakve to veze ima s filmom? Pa, uvelikom broju kina nekada su se održavale burleskne predstave s ovakvimtipom plesa, a neki misle da je naziv došao od činjenice da su seovakvi filmovi uvijek prikazivali u paru, baš kao nadolazeći Rodriguezov & Tarantinov uradak.

Eksploatacijski su filmovi privlačili i određeni tip publike,uglavnom adolescente i stariju mladež, pa su i teme koje su seobrađivale bile bliže njima nego starijoj generaciji. U 50ima su osimfilmova o drogama i delikventima (posljedica uspjeha `Buntovnika bezrazloga`) popularni bili i filmovi o bajkerima, a najpoznatiji filmovi uključuju `The Wild One` (1953) te ` The Wild Angels` (1966) Rogera Cormana.

Tijekom 60ih pojavili su se prvi seksploatacijski uratci i splatter filmovi, a posebno su uspješni i utjecajni bili tzv. mondo filmovi, koji su poslužili kao inspiracija kasnijim filmovima o zombijima i kanibalima. Socijalno nestabilna klima kraja 60ih i 70ih te prepoznavanje važnosti rasne strukture publike kumovali su rođenju `blaxploitationa`, tj. filmova s temama iz crnačkog života, najčešće obrađenih u okvirima akcije ili krimića. Akcije nije falilo ni `chambara` filmovima, revizionističkim samurajskim filmovima s puno krvi, seksa i nasilja, kojima je Tarantino odao počast u svome `Kill Billu`.

Svaki od spomenutih vrsta eksploatacijskog filma raspadao se na nizpodvrsta, a tragovi ovog još uvijek nedovoljno proučenog žanra vidljivisu i danas. Eksploatacijski film iznjedrio je nekoliko autora koji suvrlo maštovito operirali unutar njegovih granica, dok su nekieksploataciji uspjeli osigurati status arta....

preuzeto sa filmski.net