Kakoizgleda svijet iz pseće perspektive, je li Ruggero Deodato zaista pobiosvoje glumce i kako se Emanuelle snašla među kanibalima, saznajteovdje.

Putovanje eksploatacijskim filmom započinjemo 60im godinama i `mondo`filmovima. Termin `mondo` označava niz dokumentarnih ipseudodokumentarnih filmova šokantnoga sadržaja koji su bili popularniod početka 60ih pa sve do 80ih, iako im tragovi postoje i danas. Općamjesta mondo dokumentaraca vezivana su uz običaje plemena JužneAmerike, Afrike i Azije, a s posebnim su guštom snimali bizarne iokrutne rituale, ubijanje životinja i ljudsku smrt. Edukacijska im jevrijednost zapravo bila mala jer je većina događaja prikazanih u filmubila – lažirana!

Najpoznatiji (možda i najbolji) primjer ovog tipa filma je `Mondo Cane` (1962) Gualtiera Jacopettija, Paola Cavara i Franka E. Prosperija,koji je iznjedrio cijeli niz nastavaka i imitatora. Naslov `pasjisvijet` ili `svijet viđen očima psa` najbolje objašnjava citat spočetka filma koji kaže da su svi prizori u filmu preuzeti izstvarnosti, a ako ponekad i djeluju šokantno, to je zato jer je svijet`pun šokantnih stvari`. Film se sastoji od asocijativno povezanog nizaprikaza života iz različitih dijelova svijeta, a narator s jednakimčuđenjem promatra običaje razvijenog SAD-a i primitivnih plemena NoveGvineje. Zanimljivo je da autori ne rade razliku u prikazivanju ljudi iživotinja, pridajući im jednaku važnost i promatrajući ih s jednakimčuđenjem.

Film je izrazito dinamičan i zabavan, zbog velike količine prikazanegrađe gotovo da se i ne može prepričati, a asocijativne veze kojima supovezani pojedini prizori ponekad su vrlo domišljati. Primjerice, ujednome dijelu govori se o hotelima za umiranje u kojima Kineziostavljaju svoje stare i bolesne članove obitelji da umru, dok oniuživaju u hrani i životu. Nakon krupnih planova starih i bolesnihljudi, svojevrsnih društvenih olupina u kojima se život gasi, slijedipriča o olupinama automobila u SAD-u i njihovoj kompresiji. Narator nastada obavještava kako se dio olupina reciklira, a dio postaje eksponatu galerijama moderne umjetnosti, gdje se prodaje za astronomske cifre.Zatim slijedi ironično intonirana priča o Yvesu Kleinu, modernomumjetniku koji slika ženskim tijelima. I tako dalje!

Izjednačavanjem se ljudski običaji relativiziraju i ironiziraju, aposebno je efektan (i subverzivan) kraj filma koji govori o indijancimakoji štuju avione kao predmete koje su im poslali bogovi, a koje je`bijeli čovjek` nasilno prisvojio. Pleme je na jednome uzvišenjuizgradilo malu pistu s drvenim avionom u nadi da će udobrovoljitibogove koji žive iza planina na rubu horizonta – jer za njih svijetprestaje tamo.

`Mondo Cane` spada u eksploataciju zbog dvoznačnosti sadržaja kojegprezentira gledatelju. Naime, iako se može shvatiti kao kritika načovjekov destruktivni odnos prema okolišu (tj. životinjama i drugimljudima), konstantnim prikazivanjem bizarnosti i prizora mučenja ismrti ponekad izaziva i kontraefekt – šok tada prelazi u senzaciju ipostaje zabava.

Na potonje se koncentrirala većina imitatora, koji subverzivni potencijal materijala potpuno ustupaju senzaciji. Braća Castiglioni su u periodu od 1969. do 1982. niz mondo filmova o Africi, Antonio Climati (direktor fotografije mnogih mondo filmova) i Mario Morrasnimali su filmove o `divljacima` (npr. `Ultima grida dalla savana`,1974), a popularan je bio i niz mondo uradaka o Aziji (npr. `Shocking Asia`,1974). Većina ovih filmova lažirala je prizore kako bi izgledali štosenzacionalnije, a tijekom 80ih mondo filmove zamijenili su `filmovi o smrti`, morbidna ostvarenja koncentrirana na stvarne smrti, pogubljenja, nesreće i sl. Najpoznatiji je serijal od 6 nastavaka `Faces of Death` (1978-1996) od kojih je većina svoju premijeru imala na videu.

Tragovi mondo filmova postoje i danas, posebice u obliku kratkihfilmova snimljenih digitalnom kamerom ili mobitelom koji prikazuju nekunesreću, a recentni `Most`,dokumentarac o samoubojicama na Golden Gate Bridgeu, zbogsenzacionalnosti svoga sadržaja kao i morbidnosti teme može se svrstatiu ovu kategoriju.

Filmovi o kanibalima mnogo su toga preuzeli iz monda.Egzotične lokacije, navodna istinitost priče te okrutnost premaživotinjama postali su opća mjesta u ovoj struju eksploatacijskogfilma, koja je svoj boom doživjela između 1977. i 1981. Reprezentativniprimjer ovoga žanra je zloglasni `Cannibal Holocaust` (1980) Ruggera Deodata,priča o antropologu koji odlazi u amazonske prašume kako bi otkrio štose dogodilo s ekipom koja je tamo otišla snimiti (mondo) dokumentarac okanibalima i nikada se nije vratila. Na putu otkrivaju da su ekipupobili domoroci, no pronalazak njihovih videozapisa otkriva stvarneokolnosti događaja.

`Cannibal Holocaust` u kinima se prikazivao 10ak dana, kada jeDeodato bio uhapšen i odveden u zatvor, a film zabranjen zaprikazivanje. Optužen je za opscenost, ubijanje životinja pa čak i zasmrt glavnih glumaca! Možda se potonje čini smiješno, no naturalizamDeodatova filma zaista je izbrisao granice između stvarnosti i fikcije.Naime, najodvratniji prizori silovanja i sakaćenja prikazani su kaooštećeni videozapisi pobijene ekipe, što je na genijalan načinkompenziralo niske produkcijske uvijete. No, Deodato je igrajući nakartu istinitosti išao do kraja, prisiljavajući glumce da potpišuugovor po kojem se godinu dana neće pokazivati u javnosti, dok nesplasne fama oko filma.

Možete si zamisliti probleme s koima se Deodato suočio kada jetrebalo glumce dovesti na sud kako bi dokazao da su živi! Deodato je naposljetku pronašao svoje `bijele glumce`, no to mu nije uspjelo sdomorotkinjom koju u jednom prizoru siluju članovi ekipe, da bi je usljedećem prizoru vidjeli nabijenu na kolac. Deodato je objasnio trik:naime, djevojka je sjela na štap koji je pri vrhu imao sjedalicu poputone na biciklu. Sjela je uspravno i vrh kolca stavila u usta. No,problem je bio u tome što nitko od demonstratora na sudu nije mogaoostati miran u tome položaju kao djevojka na filmu, a djevojci sekasnije nije moglo ući u trag. Deodato je na posljetku oslobođenoptužbi za ubojstva, iako sumnja u ovo posljednje još uvijek ostaje.Kažnjen je za opscenost i ubojstva životinja, a film je u svojojnecenzuriranoj verziji bio zabranjen u mnogim zemljama u svijetu.

`Cannibal Holocaust` je i iz današnje perspektive jednako dojmljiv usvome naturalizmu, iako ubojstva životinja nemaju apsolutno nikakvoopravdanje (makar nije jedini koji se time bavio na filmu – vidi Bertoluccijev`1900` i `Stablo za klompe` Ermanna Olmija). Koncept pronađenihvideozapisa koji čine okosnicu radnje zapravo je vrlo inventivan, asličan će `dokumentaristički` pristup iskoristiti `Projekt: Vještica iz Blaira`30 godina kasnije. Priča o reporterima koji insceniraju događaje kakobi snimili senzaciju može se promatrati i u odnosu prema mondofilmovima, ali posjeduje i subverzivni komentar o konstruiranostiistine u današnjim medijima. Zanimljivo je i tumačenje pojma`divljašva` domorodaca gdje je ono predstavljeno kao reakcija nadivljačko ponašanje `civiliziranih` bijelaca.

Važno je napomenuti da je unatoč svemu navedenom ipak riječ oeksploatacijskom filmu. Plošna karakterizacija likova te inzistiranjena prizorima golotinje i eksplicitnog nasilja (silovanja, sakaćenja) ufunkciji su da šokiraju gledatelja, a od toga nije bježao ni Deodato,koji je nastavak filma najavio za 2009. Živi bili pa vidjeli!

Ostali filmovi o kanibalima bili su nešto manje inovativni na razinipriče, a kretali su se općim, ranije spomenutim mjestima i često subili na udaru cenzora zbog istih razloga kao i Deodatov film. Npr. Umberto Lenzi (koji je 1973. snimio `Il Paese del Sesso Selvagio`, prvi kanibalski film) 1981. snima `Cannibal Ferox`, koji po stupnju eksplicitnosti samo par koraka zaostaje za `Cannibal Holocaustom`.

Često se kanibalski žanr miješao s drugim strujama eksploatacijskog filma. Joe D`Amato spojio ga je sa seksploatacijom i tako stvorio jedan od kultnih klasika - `Emanuelle and the Last Cannibals` (1977) s Laurom Gemser u glavnoj ulozi, a Marino Girolami 1980. snima `Zombie Holocaust`,još jedan vrlo popularan film koji u svojoj priči objedinjuje skupinuistraživača i kanibale s jedne strane te ludog znanstvenika i njegovuhordu zombija s druge.

Filmovi o zombijima, slično kao i kanibalski filmovi, često susnimani na egzotičnim lokacijama, a za razliku od mainstream filmova ozombijima, sadrže veću količinu krvi i golotinje. Svoju popularnostduguju uspjehu Romerove `Zore živih mrtvaca`(1978) koja unatoč svojoj slikovitosti što se nasilja tiče, ipak nespada u eksploatacijske filmove. Razlog je tome što Romero većinaglasak stavlja na analizu nefunkcionalnog društva kojemu nedostatakkohezije predstavlja veću prijetnju nego horda sporih i mutavihzombija, a vizualne gadosti funkcioniraju kao metafora na jedno natrulodruštvo.

Predstavnik zombie-filmova, Lucio Fulci, već je pripremao snimanje jednog zombi-filma kada se pojavio Romerov film, koji je u Europi distribuiran kao `Zombi`. Fulcijev je film tako preimenovan u `Zombi 2`iz jednostavnog razloga da utrži na Romerovom uspjehu, iako s njimenije imao nikakve veze. Fulcijev film (kao i većina talijanskih horora)počinje kao misterija o neobičnom ubojstvu na jahti, da bi se nastaviona tajanstvenom otoku na kojemu mrtvi ustaju zbog voodoo-kletve.

`Zombi 2` (poznat i kao `Zombie Flesh Eaters`) je priličnojednostavan, a eksploatacijom sličnih motiva poput kanibalskih i mondofilmova (egzotični ambijenti, kanibalizam, golotinja, inzistiranje naučestalom i izravnom prikazu nasilja) jasno se razlikuje od Romerovihostvarenja. No, vješto baratanje atmosferom i efektima također gaizdvaja iz horde manje zanimljivih eksploatacijskih redatelja. Poput Darija Argenta,Lucio Fulci zanemaruje koherentnost priče, ali zato vrlo pažljivo gradiatmosferu straha i prijetnje, bilo da se koristi solidnim make-upefektima (npr. maske zombija u `Zombi 2` upotpunjene su živim crvima iglistama) ili pak iznenadnim zumovima kojima oku gledatelja približavanečiju raznesenu glavu ili zgnječeno oko.

I njegovi kasniji filmovi, poput `The House by the Cemetery` i `The Beyond`(oba iz 1981) počinju kao priče o ukletim kućama da bi se nastavile uklasičnom zombi-stilu. U `The Beyond` postoji posebno dojmljiv prizornapada tarantula gdje pauci dominiraju cijelim ekranom, a stravičnostprizora Fulci je naglasio efektnim scoreom i jezivim zvukom.Antologijski je i prizor iz već spomenutog `Zombi 2` u kojem se jednanemrtva kreatura bori s morskim psom. Ne pitajte kako ni zašto :)

Krajem 80ih počeo je snimati i `Zombi 3` kojeg ipak nije uspio završiti zbog problema sa zdravljem (film je završio Bruno Mattei,unoseći više akcijskih elemenata). Spomenimo još da su svi talijanskifilmovi iz ovoga razdoblja snimani s (uglavnom) američkim glumcima i naengleskom jeziku, nakon čega su još jednom sinkronizirani na engleskikako bi se lakše prodali na svjetskom tržištu. Zato je čest nesrazmjerizmeđu govora likova i njihovih ustiju, a upravo je to jedan od`zaštitnih znakova` ove skupine eksploatacijskih filmova.