Iskustvo gledanja filma u kinu mnogi suteoretičari uspoređivali sa snom. A kako snovi često reproduciraju našepodsvjesne žudnje i strahove, uspjeh koji su doživjeli nekieksploatacijski filmovi ni ne čudi. Njihove provokativne teme bile suvezane uz sve oblike nasilja prema čovjeku i njegovom tijelu, no načinna koji im se pristupao često je bio senzacionalistički. Grupu filmovao kojima je riječ podijelit ćemo na one koji eksploatiraju šokantneteme (npr. silovanje, osveta) i na splatter filmove, iako se čestopreklapaju. Krenimo s potonjima.

Splatter je onaj tip filma koji vrlo `slikovito` prikazujeprizore ubojstava i sakaćenja, s puno krvi, sluzi i ostalim tjelesnimizlučevinama te trajanjem dužim nego to zahtijeva dramaturgija djela.Vjeruje se da je prvi splatter film 1963. režirao Herschell Gordon Lewis, a zvao se `Blood Feast`.Priča o egipatskom svećeniku koji ubija ljude i uzima komade njihovatijela kako bi probudio drevnu božicu Ishtar (koja btw spada ubabilonsku mitologiju) šokirala je gledatelje svojim eksplicitnimprizorima nasilja. Lewis je snimio još dva filma (`Two ThousandManiacs!` 1964, `Color Me Blood Red` 1964) koji zajedno s prvim filmomčine tzv. `The Blood Trilogy`.

`Color Me Blood Red` govori o slikaru kojeg jedan kritičarubije u pojam komentarom da nema smisla za boju. Slikar zato odlučislikati vlastitom krvlju (!), no uskoro shvati da tako neće dalekodospjeti i počne tražiti žrtve koje će svoj život dati za umjetnost. `Two Thousand Maniacs!`govori o gradiću na američkom Jugu čiji stanovnici zarobljavajunekoliko slučajnih prolaznika i uključuju ih u proslavu stogodišnjicetajanstvenog događaja iz njihove prošlosti. Film spada u kategoriju`toliko loše da je dobro` i zapravo nema nikakvu drugu funkciju nego dagledatelja uznemiri serijom krvavih prizora, od kojih je najpoznatijionaj gdje jednog od likova stavljaju u bačvu u koju su zakucali čavlete ga zatim gurnu niz brijeg. Rezultat si možete zamisliti.


Two Thousand Maniacs, r. Herschell Gordon Lewis

Unatoč svojim nedostatcima, film dobiva bodove na grotesknojatmosferi koju postiže povezivanjem prizora ubojstava s gradskomveselicom, roštiljanjem i pjesmom, a sličnim će se motivom, ali nadrugačiji način, 15-ak godina kasnije pozabaviti Robin Hardy u `TheWicker Manu`.

Filmovi o zombijima i kanibalima (o kojima smo pisali)zbog svoje eksplicitnosti također spadaju u kategoriju splattera, aovaj će žanr poseban polet dobiti 80ih godina s pojavom videa.Eksplicitni filmovi poput `Driller Killer` (1979) i `Faces Of Death`(1978) koji su završavali direktno na policama videoteka nazvani su `video nasties`,a zbog svoga su ekstremnog sadržaja često uzrokovali niz diskusija umedijima, što im je s jedne strane pribavljalo publiku, a s druge –dovodilo do njihova cenzuriranja i zabranjivanja. Iako su danas cenzorinešto blaži, u početku su i filmovi poput Friedkinova `Egzorcista` iliHooperova `Teksaškog masakra motornom pilom` doživjeli jednaku sudbinukao i neambiciozna ostvarenja dvojbene vrijednosti.

Cenzorske škare okomile su se i na ostvarenja koja danas smatramovrhuncima toga žanra jer su splatter uspjela izdignuti iznad pukeeksploatacije. Stuart Gordon je svog `Re-Animatora` (1985) nakrcao campy likovima i dijalozima, a Sam Raimi je u trilogiji `The Evil Dead` pokazao majstorstvo u baratanju kamerom, dok je i najnasilnije scene začinio morbidnim crnim humorom. Slično se može reći za Petera Jacksona koji se jednako uspješno poigrava sa žanrovskim stereotipima kao i izdržljivosti gledateljeva želuca (`Bad Taste`, `Braindead`).


Braindead, r. Peter Jackson

Zanimljivo je i to da žanr splattera danas mnogi cijene zbog njegovesubverzivnosti. Naime, inzistiranjem na prizorima koje naša kulturasmatra odvratnima i odbojnima jer su vezani uz raspadanje tijela itjelesne izlučevine koje ga prate (krv, slina, sluz, gnoj), napada sekult mladosti i ljepote, čime se podsjeća na krhkost i prolaznostljudskoga tijela. To je vjerojatno jedan od razloga što se splatterzadržao do danas, a recentni primjeri su `Hostel` Elija Rotha, `Krvava romansa` Alexandrea Ajae, serijal `Slagalica strave` te filmovi Roba Zombieja (`House of 1000 Corpses`, `Đavolji odmetnici`).

Splatteru su se nerijetko približavala i ona ostvarenja koja sugledatelja jednostavno htjela šokirati svojom tematikom, kao isugestivnošću kojom je prikazana. Silovanja, premlaćivanja (uglavnomžena) i osveta koja je zatim uslijedila ovdje su postala općimmjestima, iako su se neki filmovi pozabavili još mračnijim temama, npr.nekrofilijom (`Nekromantik`, 1987) i snuffom (`Last House On Dead End Streat`,1973). Kod ovakvih je filmova teško odrediti koliko je riječ o djelimaozbiljnih namjera, a koliko o čistoj eksploataciji. Npr. redateljspomenutog `Last House On Dead End Street` izjavio je da je 800 $ svogabudžeta potrošio na film, a 3000 $ na amfetamine.

No, filmovi poput `The Last House On The Left` (1972) Wesa Cravena i `I Spit On Your Grave` ( 1978) Meira Zarchijajoš i danas izazivaju rasprave oko važnosti poruke koju, navodno, nose.`The Last House On The Left` govori o ocu koji se osvećuje grupibandita nakon što sazna da su mu isti silovali i ubili kćer. Craven jesnimio jedan od prvih post-vijetnamskih horora koji su na velikimplatnima prikazivali eksplicitno nasilje, a poznat je i slogan kojim sefilm predstavljao publici - `To je samo film!`, što je trebaloponavljati u stanju tobožnje uživljenosti da bi se gledatelj uvjeriokako događaji na ekranu nisu stvarni. Craven se kasnije specijaliziraoza filmove strave, od kojih je dobar dio posjedovao socijalno satiričnuoštricu (npr. `The Hills Have Eyes`, 1977) pa se u tome kontekstupretpostavlja da ni ovdje nije riječ o čistoj eksploataciji.


I Spit On Your Grave, r. Meir Zarchi

Film je u Velikoj Britaniji bio zabranjen čak 30 godina, i tek je2003. dobio dozvolu za izdavanje na DVD-u – s 30ak sekundi izrezanogmaterijala! `I Spit On Your Grave` podigao je još i više prašine negoCravenov film, posebno zbog zloglasnih kritika Rogera Eberta i Genea Siskelakoje su rezultirale skidanjem filma s repertoara nakon nekoliko danaprikazivanja. `I Spit...` je priča o Njujorčanki koja odlazi uprovinciju kako bi pisala knjigu, no tamo je višestruko premlati isiluje skupina dokonih mladića. Mislivši da su je ubili, ostavljaju jeu stanu, no ona ustaje i odlučuje im se osvetiti – jednom po jednom.

Čitajući Ebertovu kritiku dobije se dojam da ga je više zasmetaoambijent u kojem je film gledao, nego sam sadržaj. Na podnevnojprojekciji neki je čovjek navijao za negativce, a kada je djevojkauzela pravdu u svoje ruke, neka je žena iz stražnjih redova vikala`Razreži ih, sestro!`. Siskel kaže da su u kinu bile i obitelji sdjecom.

Na kraju se ispostavilo da je u kinoverziju filma vraćen sav materijal koji je bio izrezan kako bi film dobio oznaku R,što je dovelo do sudskih tužbi i daljnjeg rezanja filma. A redatelj jenavodno imao ozbiljne namjere, jer je njegova priča motivirana osobnimiskustvom – jedne je večeri s prijateljima naišao na silovanu djevojkui umjesto da je odmah odveze u bolnicu, ovaj ju je odvezao u policijugdje su se ljudi ponašali vrlo neprikladno situaciji. Otuda ideja opriči u kojoj djevojka uzima pravdu u vlastite ruke, kako bi vratiladostojanstvo koje joj je oduzeto kao žrtvi i kao ženi. Na posljetku,alternativni naslov filma (koji redatelj i sam favorizira) jest `Day Of The Woman`.

Last House On the Left, r. Wes Craven

Iz današnje se perspektive ozbiljne namjere redatelja moguprepoznati. Obrat u kojem žena uzima pravdu u svoje ruke kako bivratila dostojanstvo zaista posjeduje neke feminističke poruke,realizirane i na metaforičkoj razini (kastriranje negativaca, koje jeopće mjesto u ovome tipu filma). No, zbog naivnosti kojom ona uspijevanamamiti žrtve u svoju mrežu te lakoća s kojom se oni tome prepuštaju,kao i zbog izbora glumaca (npr. usporedba između silovatelja iz `ISpit...` i Boormanova `Oslobađanja`), još uvijek postoje dvojbe oko`plemenitih` namjera ovoga filma.

Filmovi s motivom osvete bili su jako česti, a jedan od popularnijih svakako je bio i `Fight For Your Life` (1977) Roberta A. Endelsona,koji je (uz uobičajeno) bio kontroverzan zbog rasizma i nasilja premadjeci. Danas se ovakvi filmovi snimaju u art ozračju, no i oni čestoizazivaju rasprave oko toga koliko je okvir `arta` samo isprika zaprikazivanje nasilja i jeftini senzacionalizam? `Nepovratno` Gaspara Noea, `29 Palms` Brune Dumonta i `Slobodna volja` Matthiasa Glasnera samo su neki od njih.

Za kraj ostavismo veselije teme, vezane uz producentsku kuću specijaliziranu za izdavanje trash filmova, `Troma Entertainment` ili jednostavno `Troma`. Termin `trash`namjerno smo izbjegavali zbog njegove prečeste i pogrešne uporabe, noTromini su uratci školski primjeri trasha. Nezavisni filmovi malihbudžeta, apsurdnih priča i još apsurdnijih naslova snimani su izvanstudijskih sistema, a zbog svega navedenoga ponekad ih se smatralosubverzivnima.

Toxic Avenger, r. Lloyd Kaufman i Michael Hertz

Tromu su 1974. osnovali Lloyd Kaufman i Michael Herz, a aktivni su još i danas. Jedan od najpoznatijih filmova je `Toxic Avenger` (1985), horor komedija o slabičku koji igrom slučaja upadne u bačvu toksičnog otpada i postane suprjunak/osvetnik Toxie. Filmje početkom 90ih zaživio kao Marvelov strip, a imao je dva nastavkakoji su slučajno snimljeni istovremeno. Naime, Kaufman je na snimanjunastavka primijetio kako je snimljeno previše materijala i odlučio gapodijeliti u dva filma. Ovakav način štednje (uporaba istih glumaca,setova i rekvizita) jedan je od Trominih zaštitnih znakova.

Tromin `Blood Sucking Freaks` (1976), priča o čovjeku kojipriređuje bizarni sado-mazo show u kojem muči i ubija žene pred očimapublike i kritike, izazvao je osude javnosti, osobito nekih ženskihgrupa. Potpuno drugačiji `Vegas In Space` (1991) govori o trojeastronauta koji moraju postati žene kako bi obavili misiju na žesnkomeplanetu Klitorisu, a serija filmova `The Class Of Nuke `Em High`govori o srednjoj školi smještenoj blizu nuklearne elektrane iz koje,nije teško pogoditi, počne curiti radioaktivni otpad, a zračenjeuzrokuje mutacije adolescentske populacije. Imena ostalih filmovagovore sama za sebe (`Redneck Zombies`, `Surf Nazis Must Die`, `Killer Condom`, `Tromeo and Juliet`).

Svake godine u Park Cityju, tromovci paralelno sa Sundanceom organiziraju i Tromadance Festival, a riječ je o reviji koja poput našeg RAF-a i Trash Film Festivala mladim autorima nudi priliku da svoje radove prezentiraju javnosti, a tako su Matt Stone i Tray Parker 1996. ovdje predstavili svoj `Cannibal! The Musical`. Lloyd Kaufman trenutno radi na filmu `Poultrygeist`,priči o fast-food restoranu izgrađenom na drevnom indijanskom groblju,kojeg napadaju zombiji kokoši. Film je najavljen za ljeto ove godine, aprikazat će se i u nadolazećem Cannesu.

Neobičan popis Trominih filmova možete pronaći ovdje. Neobičan, jer iz nekog razloga sadrži i `Bitku na Neretvi`.

preuzeto sa filmski.net