Pjesnik, slikar, redatelj, esejist, provokator.

Pier Paolo Pasolini se rodio 05. ožujka 1922. u Bologni,tradicionalno vjernoj ljevici, dok mu je s druge strane otac bioporučnik koji se proslavio kao onaj koji je svojom rukom sačuvao upravoMussolinijev život. Za njegov je umjetnički razvoj ipak presudnijamajka učiteljica koja ga je odvela u mali gradić Casarsu nakon što jeotac sumnjive političke provenijencije uhićen zbog kockarskih dugova.Djetinjstvo su mu obilježile mnoge selidbe na koje se teškoprilagođavao te je već od rane dobi počeo pisati pjesme i mnogo čitao,ostajući uvijek snažno vezan uz majku (koja je dala pečat njegovomumjetničkom izričaju te senzibilnosti), dok je u srednjoj školi snekolicinom prijatelja osnovao grupu koja se bavila literarnimrasprama.

U vrijeme kad je 1939. diplomirao na sveučilištu uBologni već se debelo zabavljao filologijom i pisao poeziju, pomalokoketirajući s fašističkim idejama, ne bi li se nakon puta u Njemačkuodlučio učlaniti u komunističku stranku. Drugi svjetski rat mu je donioregrutaciju, zatvor, bijeg iz istoga, potresnu smrt brata Guida, kojije bio u partizanima, ali i prvo homoseksualno iskustvo.

Siječanj 1947. godine u Pasolinijevoj intimnoj povijesti ostao jezapamćen po kontroverznoj deklaraciji za novine Liberta: 'Po našemmišljenju, samo je komunizam spreman osigurati novu kulturu', iako,jadan nije bio učlanjen u partiju što je ubrzo ispravio. No, šurovanjenije dugo trajalo – uskoro su ga izbacili na konto zavođenjamaloljetnika te obscenih djela u javnosti.

Iako je bio gotovo ekskomuniciran iz javnosti, prošao razdobljeteške bijede i borbe za golu egzistenciju, nakon preseljenja u Rimuspio je preživjeti kao učitelj te se umjesto majčinim rodnimkrajolikom počeo zanositi rimskim predgrađima koja su bila prepunaimigranata. Dijalektalna poezija friuvijskog kraja učinila ga je važnimtek 1954. kada ga je i javnost i kritika slavila zbog zbirke 'La meglio gioventu'. Važio je za renomiranog pjesnika, pisca i svugdjeprisutnog intelektualca, no već slijedeće godine (s romanom 'Ragazzi di Vita')počele su kritike da je u najmanju ruku morbidan – od strane komunista,ali i vlade koja je čak najavljivala tužbu protiv njega.

Oslobođen je svih optužbi (a bilo ih je: od krađe, oružane pljačke do poticanja na klađenje), no postao je omiljeno žrtveno janje svih medija za svakakve čudnjikave insinuacije. Da bi napravio prijelaz između poezije i političkog angažmana, kao da je morao zagreznuti u film. Prvi ga je zadesio tek 1961. godine – nakon uspješne suradnje s Fellinijem, Bologninijem i Rosijem, s kojima je radio na scenarijima. 'Accattone' iliti 'Svodnik' je počivao na već utabanim temeljima marginalnosti koju je Pasolini toliko volio.

Kao redatelj, Pasolini već s prvim filmom, ali i s 'Mamma Romom'(1962), važi za kreatora drugog neorealizma – bavi se tužnjikavim (pačak i depresivnim) konkretnim socijalnim i političkim temama, uvoditehniku kontaminacije gdje miješa crkveno i svjetovno, eros i smrt,dirajući u osinje gnijezdo takozvanih moralista. Podzemlje, buržoazija,prostitucija, ljudi sumnjive prošlosti, dokumentarac o stavovimaTalijana o seksu... iako niz nije logičan, 1964. snimio je 'Evanđelje po Mateju'za koje se u filmskim krugovima još i danas smatra da je najboljafilmska adaptacija Isusova života. Za vrijeme snimanja filma Pasolinije izjavljivao da ga snima iz perspektive vjernika da bi projekcijaipak pokazala da nije izbjegao pokazati svoje stavove.

Njegovfilmski doprinos neki zbog navedenog ustvari smatraju doprinosompromjeni talijanskog mentaliteta, no svi se definitivno slažu da jeprikazivanjem dotad rijetko viđenih scena, posebice onih vezanih uzseksualnost (a daleko su nadilazile iluzije), utro put revoluciji. Iopćem neodobravanju. Dan danas njegov trejdmark predstavljaju kratkikadrovi, frontali u ranijim radovima, korištenje prirodnog svjetla ičesta suradnja s naturščicima. 1968. godine 'Teorema' je prikazana na Mostri, a filmovi su mu osvajali nagrade na Berlinaleu i u Cannesu.

Salo ili 120 dana Sodome / OPREZ!!! nije za osjetljive želuce

Kontroverzenije prestao izazivati niti svojim političkim djelovanjem. 1969., kadaje većina komunista stala uz studente koji su se gerilski borili zaautonomiju sveučilišta u Italiji, naš je čovjek stao uz policijutrubeći o njihovim malim plaćama. Istovremeno, žestoko je kritiziramokonzumerizam (otud hranjenje truplima u filmovima), okrivljavajući gaza uništavanje proletarijata, ali i ekonomsku prevlast Sjevera nadJugom Italije. Bio je, dakle, svestran.

Posljednji su mu se radovi više bavili seks folklorom: 'Tisuću i jedna noć', 'Decameron' te 'Canterburijske priče' dio su 'Trilogije života' i mačji su kašalj prema izrazito nasilnom i dan danas kontroverznom radu 'Salo ili 120 dana Sodome' snimljenom prema De Sadeovom predlošku začinjenom omraženim fašističkim konceptima. Pedofilija, koprofagija, blasfemija... isprepleteni oko 9 mladića i djevojaka koje su fašisti zatvorili i mučili doveli su do toga da je 'Salo' bio zabranjen u mnogim svjetskim zemljama. Neki ga smatraju i njegovim nekrologom - kratko vrijeme nakon snimanja filma je preminuo, a poznanici su potvrdili da je predosjećao kraj.

Smrt ga je iznenadila 1975. godine, 2. studenog, na lokaciji koja je bila tipična za njegove romane. Brutalno je ubijen i nekoliko puta pregažen upravo svojim vlastitim autom. Nalazi patologa pokazuju da mu je prsna kost bila razbijena, srce rasprsnuto, nedostajalo mu je nekoliko prstiju, bilo slomljeno 10 rebara. Iako je uhićeni Pino Pelosi priznao ubojstvo, 2005. ga je povukao te ispričao da su slavnog Pasolinija ubila tri stranca s južnjačkim naglaskom, nazivajući ga prljavim komunistom.

Njegovo ubojstvo još niti danas nije potpuno razjašnjeno – u cijeluje priču prema nekima umješana i tajna služba, postoji nekonzistencijau izjavama i istrazi, a neki podaci ukazuju na to da je ubojstvo biloincsenirano. Kažu da su ga sredili ili egzorcisti ili mafija.

preuzeto sa filmski.net