Da bismo bolje upoznali lik i djelo redateljakoji je inspirirao brojne generacije filmaša, nužno je najprijeistaknuti da se znameniti gospodin rodio 5. prosinca 1890. u Beču kaosin arhitekta, što će reći da je taman uhvatio zadnji jek zlatnogaustrougarskog imperija, naslijedivši tako od umirućeg carstva samodobre stvari. 

Rastao je u posve zaštićenoj obitelji, jerbo mu je otac bio izrazito uspješan, a zlatne niti u njegovom opusu obrazovanja definitivno čine tada revolucionarne ideje Friedricha Nietzschea i Sigmunda Freuda, te artistički utjecaji Gustava Klimta. Prve su prepreke Langovoj bezbrižnosti i umjetničkim aspiracijama bili stavovi njegovog oca koji je želio da sin krene njegovim putem.

Zbog očevih je pritisaka čak i napustio slikarstvo kojim se bavio te upisao arhitekturu na Tehnische Hochschule u Beču, no nakon što je napunio 20. odlazi od kuće i putuje diljem egzotičnih krajeva svijeta (sjeverna Afrika, Mala Azija, Kina, Japan) izdržavajući se od prodaje svojih crteža i izrade razglednica. Prvi ga svjetski rat hvata u Parizu gdje upravo postavlja svoju izložbu, pa se vraća u Beč.

Niti tamo nije bio neke sreće – unovačen je i poslan u borbe, a nakon čak četiri ranjavanja dobiva mogućnost povlačenja iz vojske. Rat i sve nedaće koje je proživio u mladim danima, učinile su nepovratno, pa se Lang, da bi se suočio sam sa sobom, okreće pisanju, konstantno razrađujući motive straha, smrti i okrutnosti.

Prije nego je postao sastavni dio pulsirajuće i mlade njemačke kinematografije, radi na nekoliko predstava u Beču gdje se posebno zaljubljuje u mizanscen. Njegov je scenaristički talent zamijetio legendarni Erich Pommer, te ga pozvao da radi za njegovu kompaniju Decla Bioscop. Lang kreće od pozicije čitača scenarija, da bi se u samo godinu dana strelovito popeo do scenarističkih pa i redateljskih zadataka, pokazujući s vremenom sve veću opsesiju spektaklom.

Za njegov redateljski debi važi film 'Halbblut' (1919) koji baš i nije bio posebno zapažen, dok mu je prvi dašak uspjeha donio film 'Der müde Tod' (1920). Te iste godine započinje plodnu vezu s Theom Von Harbou, glumicom i scenaristicom koja stoji iza scenarija gotovo svih njegovih filmova koje možemo uvrsititi u njemački ekspresionizam. Iako su se rastali 1933. kada se ona pridružila nacistima (i pobrala svu njegovu lovu i imovinu), gospođa je uvelike zaslužna za njegov uspjeh.

Već legendarni ekspresionistički mizanscen, mračnjaštvo i upotreba svjetla i sjene do punog izražaja dolazi u filmu 'Dr. Mabuse, Der Spieler' (1922), gdje po prvi put uvodi elemente poput paranoje i zavjere, dok se u filmovima 'Die Nibelungen' (1924) i 'Siegfried' (1925) više okreće legendama. Njegov su stil obilježile snažne kompozicije boja i oštrih linija, ekonomičnost dijaloga te minuciozno stvoreno ozračje strave.

Njegovim se ponajboljim i najbravuroznijim uratcima uvjerljivo drže 'Metropolis' (1926) i nešto kasniji 'M'; 'Metropolis' zbog prikaza futurističkog društva, izvanrednih tehničkih dostignuća (izgradio je virtualni grad) i reputacije najskupljeg njemačkog filma ikad (budžet od pet milijuna maraka gotovo je Ufa studio doveo do bankrota), a 'M' kao prvi njemački zvučni film (legenda kaže da je i samom redatelju upravo on bio omiljeni). 

Langov je uspjeh ponovno ugrozila politika – sve je više jačala nacistička stranka, a kako je u filmu 'Testament des Dr. Mabuse'nacizam koristio kao sinonim za masovno ludilo, film je ubrzo biozabranjen. Goebbles ga je pozvao na razgovor, te mu uz objašnjenje iispriku(!) ponudio superviziju nacističke programatske produkcije, noLang je tog istog dana zbrisao u Pariz. Kada je 1934. dobio ponudu MGMstudija, nije časio niti časa, već je karijeru nastavio u Hollywoodu.

Unatoččinjenici da je nastavio stvarati, a da mu se kroz djela provlačepoznata glumačka imena (Spencer Tracy, Sylvia Sydney, Joan Bennett,Henry Fonda), Lang je ipak bio prilično nezadovoljan i frustriran, čemuje malo pridonijela i kritika koja je njegovu američku fazu smatralabljedunjavom u usporedbi s njemačkom. Nije se baš snašao u sustavuvelikih studija, podlijegao je komercijalnim utjecajima Hollywooda ipuno manje radio na umjetničkom dojmu filma, a još je više propaopedesetih kada je ekonomska kriza i tako na svim poljima odradilasvoje.

Osim što je bio perfekcionist, bila ga je reputacija daje vrlo težak, čak i diktator i da se ne libi maltretiranja glumaca(čemu je možda pridonosila činjenica da je bio samac, od razvoda1934.). Što se tiče njegovih fetiša, poznato je da je skupljao predmeteiz primitivnog razdoblja umjetnosti, a neizostavni dio njegovog imidžabio je monokl. Zanimljiv je podatak da je tik prije svoje smrti (umroje gotovo slijep 1976. godine) planirao raditi dokumentarac o hippiekulturi, a neki izvori kažu da se pred samu smrt oženio s Lilly Latte s kojom je blizak bio mnogo godina.

preuzeto sa filmski.net