Michael Haneke

Nijemac prema rođenju, Austrijanac podjetinjstvu i većini života, a Francuz prema financijskim donacijama zasnimanje posljednjih filmova, Michael Haneke pravo jemiteleuropsko dijete koje na sadistički način, svojstven upravo djeci,zasijeca duboko u kancerogeno tkivo bolesne građanštine, čineći odnjezine svakodnevice punokrvni horor film.

Seciranje suvremenog društva oduvijek je bila magična misija mnogih redatelja koji su se na ovaj ili onaj način hvatali u koštac s njegovim ranama, no Haneke je jedan od onih koji takvoj rani neće tijekom čitavog radnog staža dozvoliti da zacijeli, već će je pustiti da nam iskrvari pred očima, nemajući milosti ni za publiku, koja je i sama dio bolesnog svijeta koji predstavlja. Takva je nemila sudbina zadesila i Wima Wendersa koji je morao izaći iz dvorane tijekom prikazivanja Hanekeova filma 'Funny Games' u Cannesu 1997.

Samredatelj pak o ovakvim i sličnim uvodnim riječima u njegov opus tvrdida su zapravo u korijenu optimistične jer pesimistična je ideja opublici koju se hrani idejom da postoje jednostavna rješenja, poput onekoja uživa u holivudskim filmovima u kojima i katastrofa svjetskihproporcija izgleda kao nešto u čemu biste voljeli sudjelovati zbogzajedništva i veselog glazbenog broja na odjavnoj špici.

Na prigovor o takvom, pomalo perverznom postavu stvari, Haneke imavrlo jasno mišljenje: svako je objašnjenje u filmu – postupaka, likovaili sudbine koja ih je zadesila – olakšavanje stanja stvari gledatelju,nešto što nas čini lažno optimističnima, ne uzimajući u obzirkompleksnost života i producirajući laž da stvari uvijek sjednu nasvoje mjesto. To je ono što nas zapravo čini pesimistima, kad se lijepestvari na platnu izjalove u životu.

'Želim vam neugodnu večer', rečenica je kojom je Haneke pozdravioposjetitelje svoje londonske retrospektive, a sudeći prema brojnimcitatima iste, čini se da je upravo ona ključni sastojak svakogpregleda njegova rada, pa i onog papirnatog ili elektroničkog. Svi kojisu takvu večer u maloj dozi iskusili prije godinu dana, kad je domaćatelevizija iza ponoći odlučila pustiti 'Pijanisticu', vjerojatno se slažu oko toga da Haneke vrlo dobro zna što radi i što govori.

Sin redatelja i glumca Fritza i majke glumice Beatrix von Degenschild, Haneke svoju mladost provodi u austrijskoj radničkoj suburbiji koju dobro poznaju svi posjetitelji koncerata u Wiener Neustadtu.Nakon odustajanja od snova o glumačkoj i pijanističkoj karijeri, Hanekese odlučio studirati psihologiju, filozofiju i dramu na bečkomsveučilištu. S diplomom u džepu okušava se kao filmski kritičar, azatim kao urednik na njemačkoj TV-postaji Südwestfunk i dramaturg u raznim kazalištima.

Svoj filmski debi ostvaruje televizijskim filmom 'After Liverpool' (1973), odlučivši zanat prvo tesati na brojnim književnim adaptacijama za male ekrane. U tom je razdoblju mudro pripremao teren za svoj prvi dugometražni film, koji će 1989. odjeknuti kao prava bomba u kritičarskim krugovima. 'The Seventh Continent' (Sedmi kontinentio?) postat će prvi dio ledenjačke trilogije ('glaciation trilogy') čije će nastavke snimiti u veoma kratkim razmacima – 'Benny's Video' (1993) i '71 Fragments of a Chronology of Chance' (1994). Sva su tri filma prikazana u popratnim programima na Cannesu, a 4 sljedeća u glavnoj konkurenciji, s time da su 'Pijanistica' i 'Skriveno' kući otišli mnogo sretniji nego što je Haneke mislio prijašnjih godina, s pokojim peharčićem da podsjećaju na sunčane francuske dane.

Duga i sretna ljubav Hanekea i Francuske počela je nakon filma 'Funny Games' (1997), svojevrsna epiloga ledenjačkoj trilogiji, kad eskaliraju problemi s financiranjem u Austriji i kad se redatelj polako okreće izvorima iz drugih zemalja. U međuvremenu je prilagodio za televiziju Kafkin 'Dvorac' (1995) - što vrlo dobro daje naslutiti njegove (vječne) preokupacije, a nakon takvog poteza uslijedio je 2000. godine i 'Code Unknown'. Iako je počeo raditi na filmu 'The Time of the Wolf', koji je napisao davnih 80-ih, a koji će završiti tek godinu dana prije 'Skrivenog', financijska konstrukcija pokazala se prilično labavom te je prijetila odvesti redatelja u potpunu propast, i to baš nakon velikog uspjeha s 'Funny Games'. No, dogodilo se čudo i Hanekeov je telefonski broj okrenula velika zaljubljenica u njegov rad, Juliette Binoche, koja ga je pitala ima li što protiv da naprave nešto zajedno. Budući da je dotad radio s relativno nepoznatim glumcima, Juliettino je ime vjerojatno pomoglo zahtijevima upućenim financijerima te je snimljen već spomenuti 'Code Unknown'.

Nakon svih tih rodukcijskih problema Haneke je uspio postići nevjerojatan uspjeh svojim sljedećim remek-djelom, ekranizacijom 'Pijanistice' (2001) kontroverzne Elfride Jelinek, danas Nobelovke, koja je svoj roman napisala davne 1983., a do ulaska u novi milenij nije dozvoljavala redatelju da ga ekranizira jer je sama radila na scenarističkom pokušaju oživljavanja svoje priče. Cannes je i opet sretno poskočio te dao Michaelu Grand prix, a Benoitu Magimelu i Isabelle Huppert nagrade za najboljeg glumca i glumicu. Konteksta radi, iste je godine veliki festival nagradio Danisa Tanovića za scenarij 'Ničije zemlje'.

Godine 2003. slijedio je već spomenut nikad realiziran 'The Time of the Wolf', a nakon toga film koji se polako dovukao i u domaća kina - 'Caché', 'Hidden' iliti 'Skriveno' (2005).

Hanekeovu se filmsku karijeru može podijeliti na razdoblje u kojem ocrtava i kritizira austrijsko društvo, što uglavnom i financiraju austrijski fondovi – 'The Seventh Continent' (1989), 'Benny's Video' (1993), '71 Fragments of a Chronology of Chance' (1994) i 'Funny Games' (1997). Drugo razdoblje, koje čine njegova posljednja 4 filma snimljena u 21. stoljeću, obilježava mnogo šire bavljenje problemima europskog suvremenog čovjeka, a financijeri stižu uglavnom iz Francuske, kao uostalom i glumci – 'Code Unknown' (2000), 'La Pianiste' (2001), 'The Time of the Wolf' (2003) i 'Hidden' (2005).

Zajedničko čitavom Hanekeovu opusu jesu katastrofični svjetovi koje ocrtava – obiteljsko samoubojstvo u 'Sedmom kontinentu', bezrazložno i nasumično nasilje u 'Zabavnim igrama', slika medija u 'Bennyjevu videu', raspadanje značenja u 'Code Unknown', perverzna tragedija u 'Pijanistici' i jalovo pretresanje vlastita života u 'Skrivenom' na tragu dobrog znanog 'Oldboya'. Svima je zajednička tema nasilja i medija preko čega se sustavno secira duševno stanje društvene stvarnosti koja se, uslijed tjeskobe i bijesa, u zatvorenom krugu vraća natrag nasilju kao rodnom mjestu i prirodnoj posljedici.

'The Seventh Continent', primjerice, daje savršen primjer urbana otuđenja, smiještajući obitelj protagonista u bezlični grad Linz opustošen industrijom, umrežen sivim podzemnim željeznicama i blijedim ulicama. Likovi koji naseljavaju taj grad jednako su bezlični, kao i obitelj koja, usisana u takav okoliš, više i ne komunicira. Otac, majka i kćer cijeli film provode čineći uobičajene radnje, ponekad ispresijecane apsurdnim i bezrazložnim scenama, kao trenucima u kojima se pokazuje njihovo 'normalno' građansko pucanje po šavovima; kćerka glumi da je slijepa, majčin brat dolazi na večeru da bi ubrzo počeo plakati, otac razbija po kući i baca novac u WC... Na kraju, obitelj jednako bezrazložno napravi samoubojstvo. I sve to bez vidljiva uzroka ili uopće dubljeg ulaženja u karaktere likova. Hanekeovim riječima: trudim se raditi antipsihološke filmove, ostavljati prazninu koju će popuniti gledatelj svojim razmišljanjima. Riječima jednog od brojnih kritičara, riječ je o mirnoj kronici pakla, filmu koji zaziva Gaspara Noéa, Kieślowskijev 'Dekalog' ili pak Bergmanove i Antonionijeve režije u kojima se ništa naočigled ne događa.

Drugi dio trilogije, 'Benny's Video', počinje klanjem svinjepred kućnom kamerom - djelom 14-godišnjeg Bennyja, zanemarena djetetaimućnih bečkih roditelja čiji je glavni hobi snimanje svijeta oko sebei šaltanje televizijskih kanala na kojima se u pravilnim razmacimapojavljuju slike neonacista, reklame za igračke ili reportaže iz rata uBosni. Jednoga dana upoznaje djevojku u videoteci i vodi je kući,pokazuje joj oružje kojim je ubio svinju i zatim je ubija. Obzorgledateljeva očekivanja dječak upoznaje djevojku-sprijatelje se-nastajeromansa zamijenio je zlokobni niz dječak upoznaje djevojku-dječak ubijedjevojku. Ono što bi zapravo trebao biti ljubavni ili seksualni čin,postaje činom nasilja. Slično kao što videokamera zamjenjuje Bennyjeveodsutne roditelje i iskrivljava njihov normalan odnos, tako itelevizija zamjenjuje osjećaj realnosti u kojoj lažna i prava krv višenemaju neke bitne razlike.

Treći film koji može služiti kao slika Hanekeovih motiva, u kojem se sreću nasilje-televizija i besmisao-otuđenje, jest rad 'Funny Games' – brutalna i šokantna freska bezumnog sadističkog adolescentskog nasilja koje najviše doziva Kubrickovu 'Paklenu naranču', a idealan je spoj Becketta i Pirandella, barem prema tretiranju glumčeve uloge u drami. Imućna obitelj – otac, majka, sin i njihov pas – odlazi na odmor u svoju vikendicu na jezeru. Dva mlada čovjeka - koja se ponekad međusobno zovu Peter i Paul, Beavis i Butthead ili Tom i Jerry – upadaju u kuću kako bi posudili jaja. Nakon toga bez ikakva motiva muče obitelj i ubijaju sve članove. Iako stvarno nasilje gotovo nikad eksplicitno ne prikazuje nego ga obilježava pozadinskim soundtrackom, Haneke na kraju ne nudi nikakvu scenu koja bi imalo poboljšala krajnju situaciju; mladići odlaze, a obitelj je pobijena nakon višesatnog mučenja. Brojne situacije u kojima se mučitelji direktno obraćaju kameri riječima: mislite li da će preživjeti? na čijoj ste vi strani? kladim se da će umrijeti za par sati... ili pak premotavaju film kad dođe do neočekivane scene, samo su dio zabavnih igara upletenih u taj višestruko nasilan i neugodan film.

Haneke odriče svom djelu bilo kakvu povezanost s radom  Olivera Stonea 'Natural Born Killers',što mnogi recenzenti često vole povezivati; Stoneov je film pokušajkorištenja fašističke e(ste)tike kako bi se proizveo antifašističkiučinak, a to je pogrešan pristup, kaže. Nasilje je prikazano krozromantiku i pozitivnost, a uz to se ne dopušta gledatelju nimaloslobode i predaha.

Uz nezaobilazni 'Hidden', najvećim se Hanekeovim uspjehom smatra opscena drama o sredovječnoj 'Pijanistici' - učiteljici klavira Eriki Kohut (Isabelle Huppert),čiji je život određen odnosom s majkom koja u potpunosti kontroliranjen život. Sadomazohistična, destruktivna i frigidna Erika svojupotisnutu seksualnost kompenzira voajerizmom i dominacijom nad svojimučenicima, što vuče korijene iz njezine vlastite prosječnosti ineuspjeha u postizanju pijanističke karijere te iz odnosa prema majci.U tu priču ulazi mladi student Walter Klemmer (Benoit Magimel)koji osjeća prolaznu, ali otvorenu strast prema svojoj učiteljici.Erika ga pokušava uvući u svoj perverzni svijet, što on s gađenjemodbija, postupajući na kraju u mučnom seksualnom činu silovanja upravoprema napucima njezine stravične fantazije. Kraj filma višestruko jemučan - Erika uzima nož s namjerom osvete, ali ga umjesto u Walterazabija u svoje rame, mirno odlazeći iz predvorja dvorane u kojoj seodržavao glazbeni recital.

Iako ga je ponekad teško gledati,Haneke barem pripada onim redateljima čiji svjetovi (nažalost) bezpretjerivanja i lažnog morala ocrtavaju svemir u kojem živimo. Štouopće jest i što znači istina u svijetu u kojem su diplomatski odgovoriu trendu od drevnog Rima? Možda nije velika stvar, ali svakako dovoljnoza upošljavanje djelića mozga kojim mislimo o svakodnevici. 

preuzeto sa filmski.net