…rijetka je rečenica skromnosti vrlo kompleksnogumjetnika koji se na početku 20. stoljeća rodio kao drugi sin uobitelji svećenika. Majka mu je po porodu oboljela od gripe, a već ćese u njegovoj najranijoj dobi pokazati da su odnosi između roditeljaduboko poremećeni – majka je bila zaljubljena u nekog drugog te jenekoliko puta pokušavala napustiti obitelj dok je otac prijetiosamoubojstvom. Stariji ga je brat često zlostavljao u djetinjstvu, paje bio puno bliži s mlađom sestrom (u svojoj biografiji daje naslutitii neke incestuozne veze).

Kao dječak je često lagao i biorastrgan između svoje prirode i strogog, krutog odgoja u obitelji kojaje, kao svećenićka trebala služiti kao primjer svima u okolici. Zbogtog ga razloga odmalena prati osjećaj krivnje (česta tema njegovogfilmskog angažmana), pa se često osamljuje i druži s odraslima, posebnos bakom s kojom provodi praznike i priča priče. U svojoj desetoj godiniod bogate tete Anne na poklon dobiva laternu magicu (iako ju je teta ubiti poklonila njegovu starijem bratu, Ingmar je mijenja za 100kositrenih vojnika) – igračku-kinoprojektor uz pomoć kojeg uprizorujesvoje prve projekcije.

Od rane dobi izrađuje lutke i sasestrom priređuje lutkarske predstave, mnogo čita te se u osnovnojškoli prilično loše uklapa u svoju sredinu. U mladenaštvu se apsolutnozaljubljuje u Strindbergov lik i djelo (kasnije će prema njegovimdramama snimati filmove, a poznato je da je čak živio u njegovoj rodnojkući), pa stoga u Stockholmu upisuje studij književnosti, nakon što jeu 19. pobjegao od kuće. Nakon diplome se zapošljava u kazalištu gdjeuglavnom obavlja mnoge scenarističke poslove, piše kratke priče idrame. S 26. godina i poslom u Hälsingborg City Theatre najmlađi kazališni menadžer u Europi, a te iste godine se filmom 'Hets' prvi put probija do voljene sedme umjetnosti.

Njegovesu početke u voljenoj Švedskoj nazivali redateljevanjemspecijaliziranim za zakašnjelu adolescenciju, da bi mu se artističkaelita poklonila tek 1953. poradi naslova 'Sawdust and Tinsel', a internacionalna publika zbog 'Osmijeha u ljetnoj noći' 1955. Uslijedili su općepoznati teškaši poput 'Divljih jagoda' (1957) te 'Sedmog pečata'(1957) koji je osvojio grand prix na Cannesu. Prevladavajuća jetematika vezana uz egzistencijalistička pitanja, izolaciju pojedinca,obiteljske odnose, nekvalitetu muško-ženske komunikacije (što mu je jošobiteljsko naslijeđe), paralelu između boga i oca (sve Bergmanovaintimistička propitivanja).

Filmovi su mu često mračnihtonova, prigušenih boja, a velik je naglasak dan karakterima – posebnouz brojne frontale glumaca i krupne kadrove. Od njegovih se zrelijihostvarenja naprosto moraju istaknuti filmovi poput 'Persone' (1966) nadahnute omiljenim Strindbergom, građanski 'Scene iz braka' (1974) te 'Fanny i Alexander'(1982) koji je osvojio Oscara za najbolji strani film. Zbogportretiranja žena i prikazivanja ženske seksualnosti (često nastrane)su ga nerijetko pljucnule feminističke udruge, a nije ga mazila nisvjetska kritika.

Često je surađivao s istom ekipom - glumicama Bibi Andersson, Harriet Andersson, Ingrid Thulin te Liv Ullman ( s kojom se dobro razumio i neko vrijeme bio u vezi), te cijenjenim kamermanom Svenom Nykvistom.Bio je poznat kao vrlo precizni, vremenom opsjednut redatelj (ponekadsi je zacrtavao svakoga dana snimiti 3 minute filma), sve je moralobiti isplanirano i ići kao po špagi. Njegova je režija čestoupoređivana s baroknim skladanjem, dok su mu filmovi stvrstavani ukomorni žanr. U svojoj je biografiji 'Moj život – laterna magica'otkrio da je cijelog života patio od probavnih problema koji su semanifestirali nenadanim, bolnim grčevima i proljevom (u svim mogućim inemogućim situacijama), a zbog krhke je psihičke ravnoteže nekolikoputa bio hospitaliziran na zatvorenim psihijatrijskim odjelima.

Ženiose pet puta – s Else Fisher, Ellen Lundström, Gun Grut i Käbi Laretei(ima najmanje devetero djece), no najviše je volio svoju posljednjuženu Ingrid von Rosen koja je 1995. umrla od raka. 1976. je biouhićen i optužen za milijunsku utaju poreza, što ga je duboko potreslo,te je nakon živčanog sloma na devet godina iz protesta odselio izdomovine. Od još šokantnijih ćemo podataka prenijeti da je kao mladićbio poklonik nacizma, a da mu je brat jedan od utemeljiteljanacional-socijalističke stranke u Švedskoj.

2002. je objavio da više neće režirati – sve su ga više mučili zdravstveni problemi, a u biografiji je objasnio da je zbog umora i starosti počeo gubiti svoju strast koja ga do tad nije napuštala. Ipak, raduckao je pomalo u kazalištu objašnjavajući da mu je ono 'uvijek bilo vjerna žena', dok mu je film (posljednji mu je 'Sarabanda' 2003.) bio 'uzbudljiva, strastvena ljubavnica'. Omiljeni su mu redatelji Tarkovski, Kurosawa te Buňuel, a skladatelji Bach i Mozart.

preuzeto sa filmski.net