Na prvi pogled obećavajuća premisa: politička intriga unutar Crkve koja pokreće borbu pojedinaca za "dušu" institucije - koja realno odavno nema sluha ni za šta što se dešava u svijetu koji je okružuje, tako da bi moglo biti zanimljivo ispratiti propovijed. No, već na sredini se rastvara u plitku moralku, a da nije ni neka polusvjesna ironija.

Osim toga nekako mi je to serivrano kao: Pst! Jeste znali da je Crkva kao institucija duboko politička? -Da? -A ispod mantija se kriju ljudske slabosti. -Ma šta kažeš! Pričaj mi još! 

Film ne pokušava da pruži ikakav dijalektički trenutak, samo u nekim širokim crtama naznačava neke tamo daleke implikacije narativa: moral i politika, reforma Crkve, čistota, povratak "pravim vrijednostima"... U tom smislu novi Papa je simbol šta ova priča ustvari nije i da takva priča danas uopšte nije ni potrebna. Ne treba da gledamo trijumf etike nad politikom, nego jebote pazi ovo šta sad recimo trans-muškarac da bude sveštenik?! Pa to nismo do sad imali. I malo kao daj mu ga malo po stejtmentu da im kao pukne bomba nad glavom kao.

Btw, onaj film Dogma sa Dejmonom i Aflekom je sjećam se bio baš glup. E, to mi se gleda nakon ovoga.